Poučak i za čitatelja i za pisca

Riječanka Tea Tulić (r. 1978) objavila je dosad tri romana: Kosa posvuda (2011), Maksimum jata (2017) i ove jeseni Strvinari starog svijeta. Premda objavljuje rijetko (pa o toj spisateljici gotovo da nema teksta koji ne počinje tom konstatacijom, kojoj se, evo, i ja upravo pridružujem), premda nijedna od tih knjiga ne prelazi 140 stranica i premda su im svima naslovi zakučasti, valja konstatirati: i čitatelji i kritika uglavnom su ih dobro prihvatili.

I na relativno malom uzorku nije teško pronaći neke zajedničke karakteristike stvaralaštva Tee Tulić. Njezine su knjige složene od kratkih, u stanovitoj mjeri poetiziranih fragmenata (crtica, anegdota, priča), koje se mogu čitati kao zbirke priča, ali i kao labavo ulančani romani; čini se da je sad već općeprihvaćena druga odrednica. U žanrovskom smislu to su obiteljski romani, s tim da Kosa posvuda tretira odnos majka – kći, a Strvinari starog svijeta relaciju otac – kći. Tematski dakle dominiraju obiteljski odnosi, ali se spisateljica bavi i problematikom doma, grada (Rijeke, iako se nigdje izrijekom ne spominje), temom o smrti i gubitku, o nasilju, samoći, melankoličnim, depresivnim stanjima protagonista. I naravno, kad sam spomenuo famoznu granicu od „140 stranica“, nisam mislio ništa loše, dapače: upravo se u tome ogleda spisateljičina sposobnost da sažeto iskazanim, ekspresivno i emotivno snažnim slikama uvuče čitatelja u priču.

Roman Strvinari starog svijeta sastoji se od četrdesetak kratkih poglavlja, radnja se događa u okviru jedne godine („sadašnje“ vrijeme priče), a s analepsama seže do djetinjstva glavne junakinje, koja je i (neimenovana) pripovjedačica romana. Jasno je da se fabula ne odvija u vremenskom kontinuitetu, nego skokovito, asocijativno, prikladno trenutku, i da se ne može govoriti o čvrsto organiziranu događajnom nizu, ali svakako ne toliko raspršenu kao u dvama prethodnim romanima. U priči najprije susrećemo relativno sretnu obitelj u kojoj su majka, otac i kći, nastanjeni u noninu malom stanu u staroj riječkoj kući. Otac radi na dokovima, zaposlena je i majka, a djevojčica očekuje da će ih očevo poduzeće obradovati novim stanom u kome će ona imati zasebnu sobicu.

Ali stižu loša vremena, otac mora u rat, a kad se vrati, ne može naći posao. Prehranjuje ih majka koja radi u pilani, gdje izgubi prst, a potom teško oboli i umre. U tom trenutku autorica u igru uvodi onirički element – dvije žene koje su zapravo mrtve: Bugu, kako je pravo ime majke pripovjedačice romana, i Volgu, kako imenuje njezinu rano umrlu najbolju prijateljicu Olgu. Autorica kaže kako njih dvije u sebi znaju da je bez nježnosti pogubno živjeti, a ona ih osnažuje u smrti „kako bi[h] preko njih osnažila i živu junakinju“; smatra da su mrtvi na neki način uvijek prisutni u našim životima, „u našim umovima oni nas navigaju kroz život“.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2023.

Kći i otac teško doživljavaju nesreću koja ih je zadesila, ali im međusobna povezanost i ljubav pomažu da sasvim ne potonu. Kći povremeno radi u kafićima, a otac kupi brodicu te od ulova ribe koju isporučuje ribarnici uspijevaju preživljavati. Zajedničko isplovljavanje u ribolov zadnji su njihovi lijepi doživljaji: otac je sve bolesniji, stigli su na naplatu ratni napori i tranzicijski stresovi i on završava u bolnici gubeći se. Kći će ostati sama, posljednja u porodičnoj lozi.

Na dosta mjesta u novom romanu pripovjedačica se na različite načine osvrće na socijalne aspekte zbilje koju opisuje (problem siromaštva), što se u autoričinim ranijim romanima nije toliko zapažalo. Tea Tulić svjesna je da su rat i tranzicija i u Rijeci ostavili teške posljedice, a jedan od tih znakova siromaštva pojavio se i u njezinu novom romanu. To je stan, toliko malen da je ona morala spavati u istoj sobi s roditeljima, pa se cijelog života nije usudila pozvati doma ni najbolju prijateljicu. Dom je možda i najvažnija tema ovog romana. Francuski filozof i književni kritičar Gaston Bachelard kaže u svojoj Poetici prostora da je „kuća jedna od najvećih integracijskih sila za čovječje misli, uspomene i snove“, a protagonistica romana Strvinari starog svijeta svoju kuću cijeli život doživljava klaustrofobično i bježi iz nje u grad, a poslije i na morsko prostranstvo obližnjeg zaljeva. Tea Tulić ubraja Bachelarda u svoju lektiru, pa ima zanimljivu rečenicu u romanu Maksimum jata: „Kuće nas određuju, no domovi nas istodobno i sputavaju. Dom nije samo utočište, nego može biti i ishodište straha.“

Kad sam prvi put vidio naslov novog romana Tee Tulić, nisam prvo pomislio na osnovno značenje te imenice, nego na ono preneseno, pogrdno („onaj koji podmuklo čeka tuđu nevolju radi vlastite koristi“). Naravno, pogrešno! A opet – poučno. I za čitatelja i za pisca. Autorica naslov objašnjava ovako. Strvinari (ovdje bjeloglavi supovi) koji obitavaju na starim kontinentima nisu predatori, hrane se već umrlim životinjama i održavaju naš ekološki sistem čistim. Ne otimaju život. „Odmah sam primijetila kako taj naslov dobro portretira i moje junake, koji na simbolički način također pripadaju starom, analognom svijetu“ (za razliku od novog, digitalnog svijeta; nap. S. P.). Ti svjetovi supostoje, „a ja u ovoj knjizi dajem pažnju i brigu tom starom svijetu, onima koji ostaju neprilagođeni.“